Q'barra: Kingmaker

Moć pergamenta

Par riječi ponekad započinju povijest...

Mali salon u kojem ga je vikont primio gledao je na unutrašnje dvorište ir’Kesslanova dvorca. S obzirom na debele teške tapiserije sa toliko čestim motivom lova (stilizirani jeleni, zečevi i gospoda iza skupine sluga sa tucetom slinavih pasa tragača), masivan hrastov stol, floralne štukature od gipsa na plafonu i samog vikonta u njegovoj zagasitoj odori sa umrljanim čipkastim podstavama koje su se tek nazirale u rukavima i izrezu oko vrata; nalazili su se na dvoru bilo kojeg od beskonačnog broja galfiarskih plemenitaša na kontinentu. Da nije bilo te nesnosne vrućine koja je gušila i teškog zraka punog vlage koji je pritiskao pluća i ostavljao vas bez daha, ta iluzija je možda i mogla biti potpuna.

No taj dvorac – teških, masivnih kamenih zidova koji su bili toliko daleko od prozračne kajranske arhitekture vikontova doma – se nalazio na okrajku džungle koju su kartografi nazivali Q’barra; na samom ušću ogromne prašumske rijeke koja je utjecala u bolećavo zelen i nadut Zaljev guja. Vikont je podigao pogled kada je sluga pokucao, odškrinuo vrata i provirio kako bi najavio njegovo gospodstvo, Geroldta ir’Erdeija.

“Da, da. Neka uđe.”

Razmijenili su pozdrave, i novopridošlica se posjeo s druge strane tog prevelikog stola. Trošenje vremena na pristojnosti je bilo minimalno – kajaranski vilenjak je bio zauzet i smeten, a ir’Erdei Karnaćanin. Nikome nije bilo do previše ulagivanja.

“Vojvoda je, kao što znate, odlučio. I moram priznati, odluka vam nije mogla ići više na ruku. Da ne duljim – novogalifarska družina je odabrana da pohodi Zelenpojas. Znate što to znači.”

Svatko u novoj q’baranskoj prijestolnici je znao što to znači – lučki grad je već tjednima brujao o tome kako vojvoda ir’Kesslan šalje ekspedicije u džunglu, na sjever. Kako se galifarske izbjeglice, ti idealisti nošeni vizijom i riznicama jednog čovjeka, šire dalje u džunglu; pripremaju zagristi u taj opasan plod koji im je ležao pred nosom od kada su sletjeli na obale ove divljine. Zelenpojas je bio dio doline rijeke na sjeveru u koji su polagali najviše nade – hektari zapadno od samog toka rijeke su bili goli pod nebom; džungla je iz nekog razloga (geografskog? magičnog? natprirodnog ili diluvijalnog, nitko nije znao reći) zaobišla taj pojas, koji se uz minimalni napor mogao pretvoriti u plantaže i obradive zemlje koji bi hranili prijestolnicu i ostala kolonijalna naselja.

Gurnuo je pergament, ispisan njegovim izduženim krasopisom, prema ir’Erdeiju. Voštani pečat vojvode južnog Estona na dnu povelje je još bio topao kada ga je ir’Erdei stao čitati.

“Za početak, ne možemo vas financirati. Riznica je prazna, a izaslanstvo Kuće Kundarak kasni već tjednima. Nadam se da ćemo u novoj godini moći poslati još sredstava i ljudstva za vama na sjever, no nemojte ni na što računati. Bit ćete prepušteni sami svojim vještinama. Nadam se da će to biti dovoljno…”

Comments

bakho

I'm sorry, but we no longer support this web browser. Please upgrade your browser or install Chrome or Firefox to enjoy the full functionality of this site.